Moj put se zna

Kad suncem opaljeno lice Pere Pranješa postane mrko i ledeno, i kada mu se pogled ukoči, očni kapci suze, a usne skupe, mora da će se nešto strašno desiti. A evo, već nekoliko minuta Pero se gotovo ukočio u nekom čudnom osluškivanju, dok njegov vjerni pratilac, pas Mrkonja, pomno laje na pomrčinu.

Šta se to dešava iza Pranješevog vidokruga, u gluvo doba mračne noći?

Stravična noć

Ne, nije se prevario. Šum koji je prije nekoliko trenutaka registrovao njegov istančani sluh, ponovo je čuo. Bio je to tih šum sličan onom koji proizvodi blagi vjetar u granama drveta. Zatim je ponovo zavladao muk. Težak i pun napetosti.

            Pero je bešumno pružio ruku udesno. Neko vrijeme su mu prsti klizili preko studene zemljine površine, a onda su se naglo zaustavile. U njegovim rukama, već sljedećeg trenutka, opasno je zasvjetlucala sačmara.

            Mrkonja je još pomamnije zalajao. Najednom se čuo tup udarac, a jedna ovca je počela preplašeno da bleji. Pero je skočio na noge i jurnuo u noć.

            Sve ostalo odigralo se munjevito: začuo se strašan prasak puške. Pero je povikao nešto kao: Udri! Ne daj! … a iskusni ovčar, Mrkonja, skočio je na mrku grdosiju, koja je u čeljustima držala preplašenu ovcu.

            Kad je osjetio da je uletio u klopku, ogromni medvjed jurnuo je pravo na mene. Sjeća se Pranješ. Bacio sam se u stranu i još jednom opalio iz puške. To mi je, mislim, spasilo život. Medvjed je projurio pored mene, bacio ovcu, i nadao se u bijeg, Mrkonja je i dalje trčao za njim.

            U osvit zore vjerni pas se vratio gospodaru. Bio je sav izranjavan. Pero je cijelu sljedeću sedmicu liječio svog nerazdvojnog pratioca.

Jedina ljubav

            Bio je to jedan od stotinu nezaboravnih doživljaja vlašićkog ovčara Pere Pranješa. Za šezdeset i tri godine života, a od toga je gotovo pola vijeka proveo sa stadom ovaca, Pranješ je više od četrdeset puta odlazio iz rodnog sela Maljine. Kretao se uskim vlašićkim stazama, prolazio dolinom nabujale Lašve, a kada bi se našao na širokoj saobraćajnici koja vodi prema Doboju i Bosanskom Brodu dani su postajali dugo i mukotrpno pješaćenje, a noći su se brojale pređenim kilometrima.

            Navikao sam već na takav život. Kaže stari Pero. Čim počnu jesenje kiše, moj put se zna. Istjeram stado i krećem u ravnu Posavinu. Jedino tamo, u toj ravnici, moje ovce mogu zimi da prezime. Ovdje, na Vlašiću, skapale bi od gladi i studeni.

            Pranješ ima osmero djece: dva sina i šest kćeri. Pa ipak nema nasljednika koji će, kada iznemogne, prihvatiti njegov ovčarski štap i krenuti njegovim stopama, tom nepreglednom putnom crtom kojom klize životi vlašićkih ovčara.

            Čim su se zamomčili, sinovi su izvadili pasoše i otišli na rad u Njemačku. Pišu da im je tamo dobro, a pravo recite, zar našem čovjeku može biti dobro u tuđini. Zar im, konačno, može da bude bolje nego što je meni ?! …

            U glasu starog Pere Pranješa osjeća se sjeta. Dok govori, njegove sitne, umorne oči, blago posmatraju okolinu, a glas mu podrhtava.

            Ništa na svijetu nije sigurnije nego biti stočar, ističe Pranješ. Važno je samo da čovjek ima brašna. A kruh i topla varenika vraćaju snagu i podmlađuju. Eto, kada bi se ponovo rađao, volio bih da se rodim na Vlašiću i da život posvetim ovčarstvu … Ovčarstvo je moja jedina ljubav i moj život! …

Među kurjacima

            Tako pripovjeda stari vlašićki čobanin, čovjek koji je zaljubljen u komad ovčarskog neba, u beskajne zelene ispaše, planinske vjetrove, žubor bistrih potoka, beskrajni put koji vodi ka sitoj Posavini, u dane koje je živio i koje živi. Ali, bilo je i dana, kojih se nerado sjeća.

            Sjećam se, bilo je proljeće, kada sam se, umoran i iscrpljen, vratio iz Posavine. Istjerao sam ovce na ispašu, pored šume Jelovac, kada sam ugledao čopor vukova. Počeo sam da vičem i dozivam u pomoć ne bi li na taj način uplašio gladne zvijeri, ali sve je bilo uzalud. Predvodnik čopora skočio je na jednu ovcu i odmah je preklao. I ostali kurjaci, a bilo ih je još pet-šest, jurnuli su među ovce. Pas Mrkonja pokušao je da ih rastjera, ali su i njega napali. Tada sam i ja potrčao. Počeo sam da ih udaram štapom i za divno čudo, čopor je ustuknuo, a onda se dao u bjesomučni bijeg prema šumi.

            Kada su gladni vuci nestali u šipražju stari Pranješ je tek tada bio svjestan u kakvoj opasnoj situaciji se bio našao.

            Tom prilikom kurjaci su napravili pravi pokolj. Zaklali su sedam ovaca ali nijednu nisu uspjeli da odnesu. Da samo kojim slučajem ostao po strani ko zna šta bi se desilo sa mojim stadom.

            Drugom prilikom, a nije to bilo tako davno, možda prije sedam-osam godina, stari vlašićki ovčar doživio je najteže trenutke u svom dugom životu.

            Vraćao sam se iz Posavine u rodne Maljine. Kada sam sa stadom stigao negdje blizu Doboja snijeg je počeo da pada. Za dva-tri dana napadao je toliko da više nismo mogli da putujemo. Zbog toga sam razapeo šator i otišao da potražim hranu za ovce. Kupio sam nešto malo sijena, ali to je jedva moglo da bude za dva dana. A snijeg je nastavio da pada …

U snježnom obruču

            Pranješ priča da nikada nije upamtio takvu zimu. Bezuspješno je tragao za sijenom, ali ga nigdje nije mogao da kupi. Snježni obruč u kojem se našao, prijetio je da mu proguta čitavo stado.

            U blizini mog logora bilo je još ovčara. I neke njihove ovce uginule su od gladi. I upravo kada sam pomislio da ću se na Vlašić vratiti bez ovaca, drugovi iz Opštinske skupštine u Doboju doznali su za našu nevolju i kamionima nam dovezli sijeno za ovce.

            Snijeg je i nakon toga nastavio da pada svom žestinom. Činilo se da je početak zime, a ne njen martovski kraj. No, zahvaljujući Dobojlijama, vlašićki ovčari su izdržali a njihova stada su preživjela i sretno se vratila na maljinske pašnjake.

            I sada kad prolazim pored Doboja, ne mogu a da se ne sjetim teških trenutaka koje sam u tom kraju preživio. Uhvati me neka drhtavica, pa pomislim da ću umrijeti od zime. A onda se, najednom, sjetim da sve to pripada prošlosti i dođe mi da zapjevam od radosti i sreće …

Isječak reportaže iz sarajevskog Svijeta